Radost druženja u prosincu

U posljednje vrijeme raz­govaram s prijateljima o posljednjem mjese­cu u godini kao o radosnom mjesecu u kojem smo imali običaj pripremati se za naj­radosniji praznik kršćanske vjere. Rođenje spasitelja Isusa Krista koji obećava raj na zemlji i vječni život na nebu. Nekako je to ove go­dine drukčije.

Istina, radujemo se kraju godine koja je bila svakakva. I laka i teška i vesela i tužna, uspješna na poslovnom pla­nu, ali neuspješna na emocionalnom ili obrnuto, a najneuspješnija na zdravstvenom, jer nas je mnoge zarobila korona. Stoga ne možemo reći da je bila kao i svaka druga koju smo proživjeli.

     Ograničene su nam mo­gućnosti kako ćemo orga­nizirati sljedeću godinu, drukčije, bolje. Naši planovi sudaraju se s pohodom viru­sa i opasnostima koje prijete svaki dan.

     Točno je da smo osvijesti­li svoje pogreške i zaključili da ih sljedeće godine neće biti. Sretnemo tako prijatelja s kojim smo se ranije družili mnogo više. Zanemarili smo mnoga druženja pa čak i pozivati prijatelje na male kućne„zabave”. Ove godine nismo pozivali k sebi ni na ra­nije tradicionalna obiteljska i prijateljska okupljanja. Za­pustili smo pomalo i redovno spremati svoj stan. Ta zašto bismo ga glancali kad nam nitko ionako ne dolazi. Zar su doista ljudi postali tako nedruštveni? Je li svemu tome glavni krivac korona ili je započelo već prije?

     U tom razmišljanju sret­nem prijateljicu. Ispričam joj nakon kratkog razgovora da ne znam što da pišem u ovom broju našeg glasila. Ona mi predloži da pišem upravo o problemu zašto smo prestali organizirati male društvene razgovore u vlastitom domu i zašto sve manje pozivamo prijatelje u goste, s koronom i bez korone. Naravno da smo odmah utvrdile da je to zbog vlastite komocije, da nam se ne da spremati stan svakoga dana, da krevet ne moramo uredno spremiti na­kon ustajanja, da mi može­mo pojesti„nezdravi obrok” i tome slično.

     Radi li se to samo zbog neke vrste umora, straha od pandemije, sulude inflacije ili polako odustajemo od sebe? U tom sam trenutku shvatila ozbiljnost problema pa želim to i s vama podijeliti. Mislim da je to problem prezasićenosti nekim aktivnostima. Aktivnosti nam kradu vrije­me. Sada smo sporiji jer smo stariji. Ne smijemo odustajati od druženja s prijateljima, ali niti pretjerano prihvaćati ob­veze koje nas umaraju, koje oduzimaju previše vremena ili su fizički preteške za našu dob, što se često događa zbog pomaganja u obitelji, npr. zbog brige o starijem članu ili unuku.

     Ali najvažniji smo razlog mi. Moramo sebi prilagodi­ti upravo vrijeme, dovoljno vremena za druženje sa svo­jom generacijom. Najbolje je druženje u malom krugu dugogodišnjih prijatelja i prijateljica u poznatom, ugodnom ambijentu vlasti­tog doma. Sada je vrijeme da spremite svoj stan, i krevet dakako (prije svega zbog sebe, ne zbog prijatelja) i pozovete prijatelje u goste. Obnovite stara prijateljstva, bit ćete ugodno iznenađeni kako ćete se dobro ili bolje, a možda i najbolje osjećati. Nemojte se bojati da ćete se zaraziti koronom na takvim malim skupovima, jer je opa­snije otići u dućan, šoping centar ili autobus.

     Naime, staro će vam društvo prije svega oživjeti sjećanje na neka ponekad i prilično daleka vremena.

     Ponijet će vas neki osjećaji koje gotovo da ste zabora­vili, a bili su dio vas, a sada vam znače čak i više. Možda su i vaši prijatelji priželjkiva­li upravo ovakva druženja i možda su se bojali da neće uspjeti. Ohrabrite se i kreni­te, pozovite društvo na  okupljanje u vašem domu i krevet svakako po­spremite. Pravite se da je sve normalno. Prevarite koronu.

     Svakako dio praznika provedite s obitelji, djecom, unucima, roditeljima ako su živi, širom obitelji, a dio sva­kako sa svojim društvom pa makar samo s jednom pri­jateljicom ili prijateljem. To prije svega vrijedi za doček Nove godine kada je „luda noć” i sam čovjek se često osjeća još osamljenije. Odbijte biti sami. Otvorite vrata svoga stana i srca.

     Svakako organizirajte jedno obiteljsko ili prijateljsko okupljanje u svom domu. Porast ćete u svojim, ali i u njihovim očima. I ne zaboravite napraviti ured­no krevet – poslat ću vam inspekciju!

     Sretna nam još jedna go­dina više! Stariji smo! Mudri­ji? Možda da, a možda ne! Ali barem smo naučili živjeti s koronom i pobjeđivati je, korak po korak.(Glas umirovljenika)