Sjećanje na pokojnike obilježava se u mjesecu studenom, tom prohladnom jesenskom razdoblju u kojem smo naučili da s više pažnje i vjere pristupamo prema našim dragim “spavačima”.
Kod dolaženja na groblje i grob svakako su neizostavni “folklorni” dio kao što su cvijeće i svijeće uz pohod preminulima. Kako je jednom rekao Biskup Štambuk ” za susret s grobljem potrebni je poticaj i dobrodošla prigoda za ponovnu ‘uspostavu’ veze s onima koji bijahu i s nama koji još dišemo ljudski zrak i pijemo zemaljsku vodu”.
Prohladno vrijeme mjeseca studenog uvijek je nekako rezervirano za intenzivnije razmišljanje o prolaznosti i umiranju, tim više što je to mjesec povezan s blagdanima Svih Svetih i Dušnim Danom, na koje se, ako ne češće kroz godinu, obavezno prisjetimo naših pokojnih najmilijih. Da li obilazite grobove i zapalite pokoju svijeću i sa vašim najmanjima? Koliko djeci pričate o različitostima običaja i kultura u vašem kraju odakle su vaši preci? Jeste li ikada vodili djecu u rodna mjesta vaših predaka?
Mnogi kroz cijeli mjesec odlaze sa svojim obiteljima i djecom na groblje i pričaju se priče naših dragih pokojnika i time drže sjećanje na svoje pokojne. Znate li koju dječju igru ili brojalicu vaših baka i djedova?
Iako još uvijek živimo u “kulturi negiranja” smrti, ipak ne bi trebala postojati razdjelnica smrti i života, jer umiranje i smrt zauzimaju značajno mjesto u psihološkim doživljavanjima suvremenog čovjeka.Iako su danas smrt i smrtnost izbačeni iz naših života, ona je postala tabu tema jer se o njoj ništa nezna,odnosno zna se jako malo, pa se o njoj niti ne govori, svaka rasprava o smrti i smrtnosti prihvaća se sa strahom i trepetom. Ono što najpotpunije opisuje odnos suvremenog čovjeka spram smrti je svakako riječ šutnja. Ono doista ne bi trebalo biti tako.
Problemi vezani s krajem života u zajednici u fazama modernog društva su se drastično povećali. Danas u razvijenim zemljama u modernom društvu ljudi umiru u bolnicama među strancima ili u staračkom domu daleko od onih s kojima su proveli čitav život. I upravo zato što je danas jedan od najgorih razloga za to što je umiranje danas osamljeno, mehanizirano i neosobno te se nekada ne može ni odrediti kada smrt nastupa, trebamo joj pristupati humano. Jer svrha komunikacije sa svakom osobom, a ponajviše sa našim dragim umirućima je prije svega zadovoljavanje potreba za pripadanjem. U cijelosti sačuvati njegovu dostojanstvenost i kvalitetu života do kraja kako se ne bi osjećao zaboravljen. Ne zaboravite te važne vrednote dostojne svakog čovjeka!
Kako s djecom razgovarati o smrti naših bližnjih? Najlakše je s našim najmanjima podjeliti takva iskustva i priče.Kad djeca primaju poruku od nas kako je razgovor o smrti prihvatljiv, oslobodit će se i postavljati pitanja. Djeci je puno lakše prihvatiti priče o smrti i smrtnosti nego odraslima jer ona nemaju ukorjenjene psihološke doživljaje, traume ili nerazumijevanje kao što ih imaju odrasli koji ih sa strahom već pri pomisli pristupaju.
No ljudi posve individualno doživljavaju pojam smrti, kako odrasli tako i djeca. I djeca znaju osjećati strah, ljutnju, zbunjenost, tugu… Svako će dijete na gubitak drage osobe reagirati u skladu sa svojim dobi, temperamentom, iskustvom, odnosom koji je imalo s tom osobom. Ipak, na dječje doživljavanje smrti kao nečeg užasnog, ili možda sastavnog dijela života, najviše utječe ponašanje roditelja u takvim situacijama.Stoga, trudite se prenijeti im to kao sastavni dio života. Postoji i koncept “dobre smrti” ali o tome ćemo jednom drugom prilikom. Na kraju krajeva, Kršćanska crkva svoju ulogu nakon smrti pojedinca vidi kroz podršku i utjehu njegovim najbližima. Mi smo dio te zajednice. Ponašajmo se u skladu s time. Vrijeme ne možemo zaustaviti. 🙂
Ovo vrijeme prolaznosti može biti idealno da i svoju djecu okupite i pričate im neke od obiteljskih priča i obiteljskih anegdota. Mnogima to može biti jako zanimljivo. Inače, te priče su još jedini način da se sačuvate elemente jezika predaka (koji su došli iz drugih krajeva) jer priče se prepričavaju u izvorniku. To može biti jako zabavno. Također, to je jedini način da sačuvamo neke stvari od zaborava što mnoge prate kroz cijelu godinu.
Uživajte u ovim prekrasnim danima u sjećanje na naše drage “spavače” …
Urednica, Sandra Vukušić
Vijesti
Imamo li pravo na nasljeđivanje ljudskog dostojanstva
Alimentacije bakama i djedovima
Psihološka radionica: Za svakoga je sreća nešto drugo
