Umirovljeničke udruge ponovno “stišću” Vladu: “Prekinimo s lešinarskom praksom i iskorištavanju starijih osoba ugovorima o uzdržavanju”

Sindikat umirovljenika i Matica umirovljenika su danas po deseti put u zadnjih 9 godina poslali na adrese Vlade RH i  Ministarstva pravosuđa, inicijativu  za  izmjenom i dopunom Zakona o obveznim odnosima, nadajući se kako će se prekinuti lešinarska praksa i iskorištavanje starijih osoba ugovorima o uzdržavanju.

Pismo prenosimo u cijelosti:

Po deseti se put od 2012. godine obraćamo vašem Ministarstvu s nadom da ćete ovaj put uzeti u obzir ovu Inicijativu za izmjenom i dopunom Zakona o obveznim odnosima koja služi za boljitak navedenog Zakona, a time i cijelog društva.

 Pravnom savjetovalištu Sindikata umirovljenika Hrvatske i Matici umirovljenika Hrvatske svakodnevno se obraćaju umirovljenici i druge starije osobe, žaleći se na zlouporabu instituta uzdržavanja, jer su kao primatelji uzdržavanja nerijetko izloženi povredama dostojanstva, prijevarama i zlostavljanju od strane davatelja uzdržavanja, zbog čega su prinuđeni putem suda tražiti da se ugovor raskine, no zbog dugotrajnosti sudskog postupka i svoje poodmakle životne dobi, najčešće sudski pravorijek ne dočekaju. Nažalost, sve ove godine nailazimo i na pravnu šutnju vašeg Ministarstva koja rezultira povećanjem „lešinarstva“ i zloporabama osoba starije životne dobi i umirovljenika.

Osobito je to lešinarstvo izraženo kod potpisivanja ugovora o dosmrtnom uzdržavanju koji često sa strankama sklapaju i privatni i obiteljski domovi za starije osobe, a do 2017. godine to je bila i česta praksa županijskih domova, kad je to zabranjeno izmjenama Zakona o socijalnoj skrbi.

Pučka pravobraniteljica redovito je u svojim godišnjim Izvješćima upozoravala na manipulaciju, iskorištavanje i zlorabu primatelja uzdržavanja.

PRAVNI SAVJET – Ugovor o doživotnom uzdržavanju i upis zabilježbe

Spomenuti ugovori nisu „obični“ ugovori već se njima stvara obveza koja na poseban način povezuje primatelja i davatelja uzdržavanja i ne može se te institute tretirati kao obične ugovore iz obveznih odnosa jer  oni imaju dalekosežne socijalne, društvene i gospodarske posljedice kako za primatelja uzdržavanja tako i za društvo u cjelini.

 Potrebno je dodatno osigurati da primatelji uzdržavanja, vođeni stanjem nužde, neinformiranosti ili neznanja ne odabiru za sebe nepovoljno rješenje.

Ponovno ponavljamo i predlažemo sljedeće izmjene Zakona o obveznim odnosima:

• Ugovor o doživotnom uzdržavanju

Članak 580.

(1) Ugovor o doživotnom uzdržavanju mora biti sastavljen u pisanom obliku te ovjeren od suca nadležnog suda ili potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku ili sastavljen u obliku javnobilježničkog akta.

Predlažemo da se izmijeni stavak 2. te se dodaju novi stavci 3., 4., 5., 6., 7., 8. i 9.

Stavak (2) mijenja se i glasi:

(2) Prilikom ovjere ili sastavljanja ovlaštena će osoba ugovarateljima pročitati ugovor i upozoriti ih na njegove posljedice. Provjerit će jesu li stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje posla te im objasniti smisao i posljedice pravnog posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji.

Stavak (3) dodaje se i glasi:

(3) Ako stranke žele da se u ugovor unesu, ili su već dijelom ugovora nejasne, nerazgovjetne ili dvosmislene izjave, koje bi mogle dati povoda sporovima ili koje ne bi bile pravno valjane ili bi se mogle pobijati ili ne bi imale namjeravani učinak ili bi se opravdano moglo smatrati da im je svrha da se koja od stranaka ošteti, ovlaštena osoba će upozoriti na to sudionike i dati im odgovarajuće pouke.

PRAVNI SAVJETI – Raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju

Stavak (4) dodaje se i glasi:

(4) Ovlaštena će osoba provjeriti da ugovoru priloži poseban zaključak nadležnog centra za socijalnu skrb prema mjestu prebivališta primatelja uzdržavanja, kojim se treba ocijeniti da li su ugovorom zaštićene sve potrebe i želje uzdržavane osobe. U tu svrhu izradit će socijalnu anamnezu prema stručnom znanju i iskustvu te će priložiti zaključke ugovoru. Ugovor bez posebnog zaključka centra za socijalnu skrb je ništavan i ne proizvodi nikakve pravne učinke.

Stavak (5) dodaje se i glasi:

(5) Registar sklopljenih ugovora o doživotnom uzdržavanju vodi se pri upravnom odjelu ili centru za socijalnu skrb grada ili općine na čijem području živi primatelj uzdržavanja. Registar sadrži podatke o strankama iz ugovora, o datumu sklapanja ugovora, te o imovini koja je predmet ugovora o doživotnom uzdržavanju.

Stavak (6) dodaje se i glasi:

(6) Ugovori o doživotnom uzdržavanju sklopljeni s pružateljima socijalne skrbi, zdravstvenim djelatnicima, odvjetnicima ili javnim bilježnicima s kojima je u obveznom odnosu, odnosno članovima njihovih obitelji, ništavi su te ne proizvode nikakve pravne učinke.

Stavak (7) dodaje se i glasi:

(7) Davatelj uzdržavanja ne može istovremeno imati dva ili više važećih ugovora o doživotnom uzdržavanju te je dužan prilikom sklapanja ugovora predati ovlaštenoj osobi pisanu izjavu o tome.

Stavak (8) dodaje se i glasi:

(8) Prilikom sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju davatelj uzdržavanja dužan je predati ovlaštenoj osobi (sudac ili javni bilježnik) potvrdu, ne stariju od 30 dana, o nekažnjavanju za kaznena djela protiv života i tijela te kaznenog djela protiv državne ili privatne imovine.

Stavak (9) dodaje se i glasi:

(9) Sporovi vezani za raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju smatraju se hitnima, a sud je dužan sazvati prvo ročište u roku od 15 dana te donijeti presudu u roku od 6 mjeseci, računajući od dana podnošenja tužbe za raskid ugovora.

Obrazloženje:

Pružanjem besplatne pravne pomoći i svakodnevnim kontaktom s umirovljenicima utvrdilo se da stranke (primatelji uzdržavanja) ugovora nisu bile svjesne značenja i posljedica ugovora o uzdržavanju u trenutku njegova sklapanja, a isti se ovjeravao pred javnim bilježnikom.

Istraživanja i znanstveni radovi psihijatara, psihologa i vještaka koji proučavaju povezanost sposobnosti za rasuđivanje i procesa starenja upućuju da određene karakteristike starije dobne skupine svakako treba uzeti u obzir.

Prema istraživanju kod starijih osoba često dolazi do blažeg pada kognitivnih funkcija, a i druga bitna karakteristika koja prati populaciju starijih osoba je povećana sugestibilnost. Važno je istaknuti da se ona tumači samo kao slabost volje te nije nužno povezana sa gubitkom poslovne sposobnosti. Iz tih specifičnih razloga nužno je da ovlaštena osoba prilikom ovjere ili sastavljanja ugovora više puta upozori na značenje i posljedice ugovora, ali i ispita pravu volju stranaka. Zbog brojnih zlouporaba ugovora o doživotnom uzdržavanju od strane davatelja uzdržavanja, nameće se zaključak o nužnosti intervencija države zastupane od strane nadležnog centra za socijalnu skrb u korist primatelja uzdržavanja, temeljem zaključaka zasnovanih na socijalnoj anamnezi. Stoga bi prije sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju centar za socijalnu skrb, ocjenjujući sve okolnosti vezane za obje strane, davao neobavezna mišljenja za sklapanje ugovora. Ovlaštena osoba – sudac ili javni bilježnik – bila bi dužna prije ovjere ugovora utvrditi je li priloženo mišljenje obveznog savjetovanja nadležnog centra za socijalnu skrb, pod prijetnjom ništavosti ugovora. Također, nesporno je da se uzdržavanje pretvorilo u svojevrstan lešinarski biznis, koji obavljaju i brojni predatori poznati javnobilježničkom miljeu.

Pazite što potpisujete: ugovor o dosmrtnom ili doživotnom uzdržavanju – razlika je velika!

Ne treba zanemariti ni negativan socijalno-ekonomski aspekt uzdržavanja starijih osoba gdje su u velikoj većini slučajeva starije osobe vlasnici nekretnina i time postaju mete osoba koje žele na brz način riješiti svoje stambeno pitanje ili uvećati osobno bogatstvo. Sklapanjem ugovora o uzdržavanju žele se dohvatiti vlasništva nad nekretninama, ali ne i skrbi o starijoj osobi.

Zabrana postojanja dva ili više ugovora o doživotnom uzdržavanju u kojima je davatelj uzdržavanja ista osoba, zasniva se na činjenici da mnogi davatelji uzdržavanja imaju više sklopljenih ugovora pretvarajući to u lukrativni biznis, a na štetu kvalitete pružanja usluge uzdržavanja primatelja uzdržavanja. Takva je praksa prisutna i kod privatnih domova za starije i nemoćne osobe te udomitelja. S tim u vezi ovlaštene osobe prilikom sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju dužne su provjeriti je li davatelj uzdržavanja priložio izjavu o nepostojanju više ugovora o doživotnom uzdržavanju od dopuštenog broja. Ističemo da bit sklapanja ugovora o uzdržavaju ne smije biti u prvom redu ostvarenje materijalne koristi davatelja uzdržavanja, već glavna pobuda za sklapanje takvih ugovora mora biti održavanje standarda kvalitete života starije osobe koju je imala do trenutka sklapanja ugovora.

Registar sklopljenih ugovora o doživotnom uzdržavanju je prijeka potreba jer će sadržavati podatke o broju sklopljenih ugovora po davatelju uzdržavanja, datume sklapanja ugovora te imovinu koja je predmet ugovora o doživotnom uzdržavanju. Uvođenjem registra moći će se preventivno djelovati prema onim davateljima uzdržavanja koji su se praktično profesionalizirali i učinili lukrativnom djelatnost uzdržavanja starijih i nemoćnih osoba. Također, takav registar će omogućiti prikupljanje i analiziranje podataka o broju i naravi ugovora, a što je potrebno za spoznavanje problema i pronalaženje rješenja u budućnosti.

Osoba koja želi sklopiti ugovor o doživotnom uzdržavanju u statusu davatelja uzdržavanja mora biti vjerodostojna što znači da ne smije biti kažnjavana za određena kaznena djela (protiv života i tijela te imovine) što bi upućivalo na mogućnost činjenja kaznenih djela prema primatelju uzdržavanja.

Sudski sporovi vezani za raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju moraju zbog svoje prirode – životna dob primatelja uzdržavanja – imati prednost pri rješavanju sporova. Ovo je zato što se nerijetko događa da primatelj uzdržavanja umre prije okončanja postupka, a tek njihovim nasljednicima ostaje mogućnost da spor nastave sa slabim izgledima da spor dobiju, jer u pravilu ne raspolažu s dokazima kojima su raspolagali primatelji uzdržavanja.

• Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju

Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju jedan je od najprjepornijih instituta Zakona o obveznim odnosima. U taj Zakon ugrađen je 2006. godine, a dotle je kao neimenovan ugovor bio primjenjivan u praksi. Iz Zakona o nasljeđivanju preuzet je institut ugovora o doživotnom uzdržavanju. Oba ugovora su vrlo slična, kako formom tako i sadržajem. Sam naziv ugovora „doživotno uzdržavanje“ i „dosmrtno uzdržavanje“ dovodi u zabludu u pogledu identifikacije ugovora tako da primatelj uzdržavanja nerijetko ne zna koji ugovor potpisuje (prema istraživanjima oko 82 posto starijih osoba ne prepoznaje razliku!). Obveze davatelja uzdržavanja praktički su identične u obje vrste ugovora. Ugovori moraju biti sastavljeni u pisanom obliku. Oba ugovora moraju se ovjeriti na sudu ili solemnizirati kod javnog bilježnika. Ono što ih čini različitim jeste određivanje trenutka transfera imovine primatelja uzdržavanja. Dok je kod ugovora o doživotnom uzdržavanju prijenos imovine primatelja uzdržavanja odgođen do njegove smrti, kod ugovora o dosmrtnom uzdržavanju prijenos imovine uzdržavanog moguć je odmah nakon ovjere ugovora na sudu ili solemnizacije kod javnog bilježnika.      

Uzimajući u obzir da je svrha oba ugovora uzdržavanje potrebite osobe, a prijenos imovine te osobe tek je naknada za posljedicu uzdržavanja, nema nikakvih opravdanih razloga da se ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju favorizira osoba davatelja uzdržavanja u odnosu na davatelja uzdržavanja iz ugovora o doživotnom uzdržavanju. Kad se uzme u obzir da najveći broj zlouporaba instituta uzdržavanja nastaje iz ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, postavlja se pitanje zašto omogućiti da se, za potpuno istu činidbu, a to je uzdržavanje primatelja uzdržavanja, omogućuje davatelju dosmrtnog uzdržavanja da odmah otuđi imovinu uzdržavanog, a da praktično nije niti započeo s obvezom uzdržavanja.

U uvodno spomenutom Pravnom savjetovalištu Sindikata umirovljenika Hrvatske, koje godišnje kontaktira više od 2000 starijih osoba, često se prijavljuju zlouporabe nastale sklapanjem ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, a mnogo takvih prijava prima i Matica umirovljenika Hrvatske. Zbog toga nije rijedak slučaj da primatelj dosmrtnog uzdržavanja iz vlastite lijepe kuće ili udobnog stana završi u vlažnom sobičku kojeg mu je „dobrohotno“ namijenio davatelj uzdržavanja nakon što se požurio da proda imovinu koju je stekao sklapanjem ugovora o dosmrtnom uzdržavanju.

Iz gore navedenih razloga Sindikat umirovljenika Hrvatske i Matica umirovljenika Hrvatske ponovno predlažu da se odredbe Zakona o obveznim odnosima koje se odnose na ugovor o dosmrtnom uzdržavanju sadržane u člancima 586., 587., 588. i 589 ukinu, a time i institut dosmrtnog uzdržavanja i u svim drugim zakonskim propisima u kojima je na bilo koji način spomenut ugovor o dosmrtnom uzdržavanju (npr. Obiteljski zakon, Zakon o socijalnoj skrbi).