Ako nam netko kaže da se ničega ne boji, ne možemo mu vjerovati. Ponekad je svaki od nas zabrinut što će se dogoditi. Što ako izgubim posao, razbolim se, ako ostanem sam, i tako dalje, do kraja. Onaj tko ima obitelj i djecu, također treba razmišljati za dvoje, troje. Ti su strahovi u određenoj mjeri razumljivi, ali loše je kad osobu počnu mučiti i uzimati snagu koja bi mu bila potrebna za nešto drugo.
Mnogi od tih strahova su povezani sa zdravljem. Skoro većina. Što se tiče zdravlja, mnogo je nepoznato što će se odvijati u budućnosti. Još uvijek možemo zdravo živjeti, ali možemo se i razboljeti. Bolest se može izliječiti, ali možda i ne. Hoćemo li uopće doći do pravog liječnika? Hoće li oni tada čuti naše probleme i prihvatiti nas ozbiljno?
Svi se nadamo da ćemo živjeti što duže, ali svatko od nas će sigurno završiti smrću, a ne znamo ništa o tome kada i kako. Kakva će biti naša godina? Hoćemo li se razboljeti? Hoćemo li pronaći pomoć koja nam je potrebna? Hoćemo li moći odlučivati sami za sebe?
Živimo sa mnogim nepoznanicama i nije ni čudo što nas strah ponekad pogodi. Ali voljeli bismo da je sve jasno i isplanirano. Taj strah često iskorištavaju pružatelji različitih pomoći. Nude sve što mogu kako bi spriječili dob i odbacili bolest. A ljudi su spremni platiti sve dok iimaju novaca. Naravno, lakše je platiti nego naučiti živjeti s neizvjesnošću i sa svakojakim strahovima.
Vjerojatno nema nikoga od nas koji se, barem, nikada ne bi suočio s vrtložnim pitanjem što se sve može dogoditi. To za nikoga nije pošteđeno, ali s tim se suočavamo vrlo različito. Ako osoba uči iz života, polako shvaća da se za mnoge stvari jako boji, onda pronalazi rješenja koja mogu biti sasvim drugačija nego što je mogao zamisliti prije. Možda čak i puno bolje
Za sebe mogu reći da poznajem te strahove i da sam u životu puno naučio. Ne bi bilo pošteno reći da sam to raščistio jednom zauvijek. Moram se suočiti s tim strahovima iznova i iznova i tada pronalazim mir iz svog prijašnjeg iskustva. Od vrlo rane dobi morao sam naučiti živjeti s neizvjesnošću. S dvadeset godina nisam imao pojma kako će proći moja bolest. Ali prošlo je mnogo bolje nego što sam se nadao. To mi pomaže i kad se pitam o budućnosti. Sad se pitam baš kao i mnogi stari ljudi. Hoćemo li moći održati pozitivan pogled na život, što smatram jednom od bitnih stvari? Hoću li moći donositi vlastite odluke? Zapravo, pogrešno je reći, hoću li uspjeti. To je daleko od moje zasluge, ali prihvaćam to puno više kao dar. Poklon koji mi se daje i ja ga samo zahvalno primam. Na meni je da to vidim i prihvatim. Čak i kad se nešto događa drugačije nego što bih želio.
Ispravno je priznati svoje strahove i strahove i pitati se kako živimo s njima. Najgori je dio kada se izvana ponašamo junački, kao da te strahove ne poznajemo i majstorski ih zamahnemo pod tepih. Tada se mogu nekontrolirano, u pogrešno vrijeme i neprimjereno ponašati a to nije način.
