Ljude u Petrinji smjestili u prljavo, branili im tuširanje

U petrinjskoj školi u kojoj je smješten dio volontera i nekoliko građana je zabrinjavajuće i strašno. Tvrde to i volonteri i ljudi koji su u školu privremeno smješteni.

Pozvali su novinare, kako stoji u priopćenju, kako bi ukazali na niz problema koji se, kako nam kažu, ne rješavaju. U sve su se i sami novinari na licu mjesta mogli uvjeriti.

Nasred hodnika škole, ni pet minuta hoda udaljene od glavnog petrinjskog trga, stoji prljava posteljina. U predvorju se muva nekoliko volontera, u hodniku su stvari.

U prljavoj učionici spavaju tri starije gospođe, jedna je tamo sa sinom s posebnim potrebama.

Pod u hodnicima ne djeluje naročito čisto, ali u jednoj od učionica izgleda još prljavije. U njoj su smještene tri starije gospođe i jedan mlađi čovjek. Škola im je određena kao privremeni smještaj i otkad su tu smješteni su isključivo prepušteni sami sebi i nekolicini volontera koji im pomažu i zauzimaju se za njih.

Štefica Hodak je stopostotni invalid, spava na jednom od poljskih kreveta koji su postavljeni u zadnju učionicu na hodniku. Na drugom spava gospođa koje nije bila prisutna u školi u trenutku našeg posjeta. Još dva kreveta pripadaju Petrinjcima Ljubici Mioković i njezinu sinu Stjepanu Miokoviću, osobi s posebnim potrebama.

Gospođa Ljubica ispričala je kako su prvo vrijeme nakon potresa bili kod rodbine u Vukovaru, a onda su morali potražiti drugi smještaj. Posljednjih osam dana su ovdje. Ispričala nam je i o problemima s kojima se susreću u svom privremenom domu, školi. Kaže kako je najveći problem u školi to što se ne mogu okupati.

Majka sina s posebnim potrebama: “Ravnatelj nam nije dao da se otuširamo, vikao je na nas”

Čistačice su se izderavale da nisu one za nas, da nisu one plaćene da čiste za učenicima”, prepričava Ljubica.

Prije tri dana su se prvi put u osam dana koliko su ovdje okupali. U utorak im je, pričaju, ravnatelj došao u 8 ujutro i rekao da se mogu otuširati samo tada i da poslije više ne mogu, a u srijedu nije ni došao. Na vratima koja vode prema dvorani gdje su tuševi je postavljen lokot pa ljudi ne mogu na tuširanje bez ravnatelja.

“Evo sad je on zaključao vrata, stavio je lokot, da se mi ne možemo kupati. Kaže da se možemo do 8 ujutro sati kupati, da poslije toga nema”, govori Stjepan, a Ljubica dodaje: “Evo jučer je došao, danas ga više ni nema”.

“To bi trebalo biti svaki dan da se kupamo, a on ne da”, govori Stjepan.

“Da taj volonter nije graknuo zbog Stjepana, Stjepan se ne bi ni okupao. Taj dečko, volonter iz Šibenika, poludio je, rekao je da će sve razvaliti. I onda je drugi dan ravnatelj došao i otvorio da se idemo na brzinu okupati. Lokot je metnuo i ne da unutra”, priča Ljubica.

Njihova cimerica je stopostotni invalid, tegli lavor sa vodom jer se ne može otuširati, a mast za nogu su joj kupili volonteri. Ljubica kaže kako je drži to što se nada da ovdje neće biti još dugo.

“Posteljina nijednom nije promijenjena, pod nijednom nije opran”, kaže Ljubica, a nakon svega se osjeća jadno i napušteno od svih.

Gdje je obraz ravnatelju škole i vladajućima, ljudima gaze i ono malo dostojanstva koje im je ostalo. Zabranjena im je osobna higijena. Ti ljudi su ostali bez apsolutno svega, sami i napušteni.