Kada prestajemo biti mame?

Prošla je Nova godina, prošao je siječanj i „si­ječanjska    depresija”. Trebalo je početi već rano karnevalsko raspoloženje i ludovanje, ali ipak to nije zahvatilo baš sve, pogotovo ne starije. Eto u psihološko savjetovalište stiže prva po­sjetiteljica koja je odlučila potražiti pomoć, ne za sebe, nego za svoga 40-godišnjeg sina koji se ni nakon uspješ­no završenog fakulteta i na­kon desetogodišnjeg uspješ­nog zaposlenja „izgubio u bespućima surove stvarno­sti”. Iznenada, zbog možda, kao što kaže majka „pretje­ranog izgaranja na poslu”, dao je otkaz i povukao se u sebe.      Po cijele je dane kod kuće, sjedi za kompjuterom i prividno traži posao, ali ne nalazi ništa što bi prihvatio. Ne želi prihvatiti pomoć i tako već nekoliko godina. Sada je ona odlučila vratiti ga u sadašnjost i privoliti ga da i sam shvati i prihvati svo­je probleme i krene u borbu prije svega sa samim sobom. Izbjeglištvo i rat je privreme­no potisnuo, ali sada je stigla „zakašnjela reakcija”.

Druga me iznenadila jedna volonterka, koja radi s teško oboljelim osobama, mama čija je kćer psihologi­nja nezaposlena. Majka sad traži „vezu” za posao svojoj kćerki. Traži zapravo nekoga tko bi je saslušao, da može „olakšati dušu” jer nije joj jasno da mladi nemaju mo­gućnost zaposliti se nakon završenog fakulteta. Boji se da i njena kćerka (kao mno­go drugih mladih) ne ode negdje daleko od nje, „u neku stranu, daleku zemlju”.

Prijateljica i suradnica ima sina koji već 10 godina bezuspješno traži posao, koji je poslao stotine molbi na natječaje za raznovrsne poslove (čak i za one za koje se traži niži stupanj obra­zovanja), koja je i sama kod bivših kolega tražila posao za svoga sina. Na dobar dio poslanih molbi nije dobio ni odgovor, a pogotovo nije če­sto pozivan na informativni razgovor.

Ima slučajeva kod kojih je problem mala plaća; npr. roditelji znaju da sin ili kćer ako imaju obitelj ne mogu zadovoljiti ni osnovne potre­be npr. s plaćom od 3.000 kn mjesečno i opet stari rodite­lji moraju biti na ispomoći u čuvanju unučadi, kuhanju za obitelj, a najgore su situaci­je, ako imaju mali stambeni prostor u kome žive i po tri generacije, a ponekad čak i četiri u sobi-dvije.

S druge strane mnogo majki i poneki otac dođu potražiti savjet kako da sami u obitelji pokušaju ri­ješiti probleme koji nastaju u komunikaciji s odraslom djecom. Naime djeca tra­že materijalnu pomoć za kupovinu stana, za školova­nje svoje djece, traže diobu stečenih dobara roditelja jer, kako neki kažu, „ne mogu čekati da oni umru” tebi već sada željeli riješiti neke svoje „probleme” i potrebe. Istovremeno, djeca ne vrše samo pritisak na roditelje da podijele imovinu, nego su i vrlo česte, a ponekad i vrlo žestoke svađe među braćom i sestrama, jer su u pravilu i nekritični i pristrani i traže svatko za sebe više. U prvi plan stavljaju svoje potrebe, a ponekad i želje, a navode i svoje eventualne doprinose u pomoći bilo mlađoj braći ili roditeljima.    Svojim roditelji­ma „nabijaju” osjećaj krivnje ako žele sami zadržati npr. stan u kome žive jer drže da je „prevelik” za same rodite­lje. Još je gore kad mladi za­ključe da je najbolje samog roditelja smjestiti u dom bez obzira na zdravstveno stanje i želju da ostane živjeti u vla­stitom domu.

Znam mnoge majke koje su nakon smrti supruga, imajući u vidu potrebe i želje

vlastite djece, podijelile imo­vinu na koju nije ni jedno di­jete imalo ozbiljniju primjed­bu. Problemi su počeli vrlo brzo nakon podjele, a osobi­to kad je dvoje ili više djece trebalo koristiti istu nekret­ninu npr. vikendicu problem je bio u vremenu korištenja, u razmještaju namještaja, o plaćanju režijskih i drugih troškova održavanja, o pro­storu za boravak majke. Maj­ka više nije formalni vlasnik, već samo traži mogućnost korištenja. No onda djeca počnu postavljati uvjete: da ljetuje s maloljetnom unu­čadi, da za njih kuha i pazi ih, što s obzirom na godine nije mogla pristati. Sada ide s umirovljenicima u organi­zirano ljetovanje. Djeca pak ljetuju u obiteljskoj vikendici i nisu zadovoljna podjelom, a ona se osjeća krivom.

U pravilu savjetujem svim starijim osobama da uprav­ljaju sami vlastitim životom i imovinom dok mogu, ali naglašavam da postoje i po­sebnosti i iznimke. Upravo zbog nekih emocionalnih odnosa prema djeci o svojim se postupcima i odlukama uvijek treba posavjetovati sa stručnjacima – psihologom i pravnikom. I koliko god če­sto mislimo da nas mladi ne razumiju i da nas ne trebaju, ipak iskustvo govori da smo za svoju djecu bez obzira na njiihovu i našu dob uvijek njihovi roditelji. I uvijek im trebamo pomoći.

Tako ćemo već sutra, moje kolegice koje volontira- ju pomažući strijim osobama na bezbroj različitih načina i ja, obavljati poslove u Sindi­katu umirovljenika, a onda ćemo odjuriti na nove zadat­ke kao mame, bake, svekrve, punice, prijateljice ili samo dobre susjede, pa i samo kao dobre osobe.

Uvjerena sam da ćemo dok živimo uvijek biti dobre mame… jer biti majka je po­slanje, a ne poziv ili posao.