Financiranje domova za starije i nemoćne osobe u Hrvatskoj

Znanstveni rad o financiranju domova socijalne skrbi za starije i nemoćne osobe u Hrvatskoj provela je 2016. godine Marijana Bađun sa Instituta za javne financije u Zagrebu.

Zbog ubrzanog starenja hrvatskog stanovništva,  ali  i  smanjenja  broja  potencijalnih pružatelja neformalne skrbi, a sve uslijed manjeg broja djece u obitelji, porasta broja razvoda i samačkih kućanstava, kao i veće uključenosti žena na tržištu rada, vrlo je izgledno da će rasti potražnja za dugotrajnim smještajem u domovima socijalne skrbi za starije i nemoćne osobe.

Potražnja za smještajem u državnim domovima već sada višestruko premašuje ponudu, a uzroci su ekonomske prirode. Naime, cijena smještaja niža je od tržišne, a kontinuitet takve prakse omogućen je činjenicom da država pokriva poslovne gubitke domova.

U decentraliziranim državnim domovima smješteno je gotovo 70% korisnika, a državni rashodi (županijski i iz državnog proračuna) za pokrivanje razlike njihovih prihoda i rashoda u 2014. iznosili su oko 175 milijuna kuna. Dodatan rashod za državu čini i njeno sudjelovanje  u  plaćanju  cijene  smještaja za one korisnike koji to nisu u mogućnosti (u potpunosti ili dijelom), čak ni uz pomoć obitelji ili prodaju vlastite imovine. U 2014. smještaj tih oko 15% korisnika državu je stajao oko 60 milijuna kn, od čega se dvije trećine odnosi na privatne domove.

Korisnici koji imaju pravo na smještaj na temelju odluke centra za socijalnu skrb jer nisu u mogućnosti plaćati ili imaju hitnu potrebu za smještajem, mogu birati državnog ili privatnog pružatelja usluga koji ima ugovor  s  MSPM-om.  Zbog  popunjenosti državnih domova, korisnici koji se moraju hitno smjestiti prisiljeni su tražiti smještaj u privatnim domovima i plaćati višu cijenu, čime su stavljeni u neravnopravni položaj. Samo je petina korisnika u privatnim domovima mogla sama u potpunosti snositi trošak, a u državnim je domovima to moglo 45% korisnika.

Socijalne usluge treba decentralizirati na regionalnu ili lokalnu razinu, povećati njihovu učinkovitost i fleksibilnost kroz suradnju s neprofitnim i privatnim sektorom, a javne službe  trebaju  osnažiti  svoju  ulogu  regulatora  i  kontrolora  kvalitete. U  većini  zemalja EU-a organiziranje i financiranje socijalnih usluga u nadležnosti su lokalnih vlasti.

Sandra Vukušić, Davorka Ožura